Na granici Pomoravlja i Kanade, Zoričina kuhinja. Puna, prepuna. Svega. Zoricu ne poznajem na način na koji neke druge blogerke znam, ali i bez toga, iz aviona se vidi da je srećna i ispunjena. Puno klope, puno druženja, puno cveća... Respect.
Neretko se osećam kao da otkrivam toplu vodu. Nije to slučajno, jer kad sami odaberete da pozatvarate sve prozore i spustite sve roletne, a u ušima trajno nosite tampone, osim što ste se, moguće, i sačuvali od neprijatnosti zbog kojih ste sve to i počeli da radite, garantovano ste propustili i brdo ili bar brežuljak dobrih stvari koje vam nikad neće same pokucati na vrata, već je na vama da ih u gužvi šarenila i galame sami pronađete.